Pravo na pristup podacima o okolišu koje drže institucije EU

Predmet Client Earth (presuda od 13. rujna 2013.)
Činjenice predmeta
Radi se o predmetu koji za sada rezultirao odlukom Općeg suda, no protiv kojeg je podnesena žalba Sudu EU, koji u trenutku dovršetka ovog priloga, još nije odlučio povodom žalbe. Predmet je zanimljiv, jer se odnosi na primjenu Aarhuške konvencije na institucije Europske unije.
Client Earth je društvo registrirano u Ujedinjenoj Kraljevini sa svrhom zaštite okoliša. To je društvo od Europske komisije zatražilo određeni broj dokumenata koje je Komisija spomenula u dokumentu naziva ‘Management Plan 2010’ of DG Environment' koji je bio objavljen na webu. Komisija je početno odbila dostaviti veći dio traženih dokumenata, iako ne izričito već prešutno, protiv čega je Clent Earth podnio tužbu za poništenje koju je Opći sud smatrao nepravodobnom (temeljem rješenja T-278/11, objavljenog samo na francuskom). Naknadno, Komisija je odlučila dostaviti društvu u pitanju dio dokumenata. Podijelila ih je u dvoje skupine. Prva se skupina sastojala od 22 studije i 8 akcijskih planova, koje je Komisija isporučila, ali bez otkrivanja autora. Druga se skupina sastojala od 41 studije koje je Komisija naručila od raznih vanjskih izvršitelja, koje su se ticale ocjene usklađenosti nacionalnih prava različitih država članica s pravom Unije koje se tiče zaštite okoliša. Komisija je dozvolila samo djelomičan pristup tim studijama.
Kao osnovno opravdanje odbijanja punog pristupa ovim dokumentima, Komisija je navela iznimku koja uredba koja provodi Aarhušku konvenciju u odnosu na Uniju dopušta, a koja se posebice odnosi na zaštitu istraga koje provodi Komisija. Naime, dokumenti u pitanju bili su bitni u bilo odluci Komisije da li da pokrene infrakcijski postupak protiv države članice, ili, pak, u vođenju već pokrenutih infrakcijskih postupaka.
Protiv ove odluke kojom Komisija djelomično odbija pristup dokumentima u pitanju Client Earth pokrenuo je postupak za poništenje pred Općim sudom. Iako je tužitelj iznio više razloga za poništenje, za ovaj pregled bitni su samo oni koji se tiču povrede odredbi Aarhuške konvencije. Client Earth tako tvrdi da je Komisija povrijedila članak 4 (1), (2) i (4) konvencije koji se odnosi na pravo na pristup informacijama i dozvoljene iznimke, tvrdeći da taj članak ne predviđa iznimku kad se radi o potrebi zaštite istrage, osim u kaznenim stvarima. Kao drugo, tužitelj smatra i da je odluka Komisije protivna članku 5(3-7) Aarhuške konvencije koji zahtijeva od potpisnica diseminaciju informacija koje se tiču okoliša.

Presuda Općeg suda
Opći je sud smatrao da niti članak 4. niti članak 5. Aarhuške konvencije nemaju u pravu Unije izravni učinak. Posljedica je toga da se valjanost akata Unije ne može ocjenjivati u odnosu na te odredbe konvencije.
Uz to, Sud je ocijenio da je članak 4. napisan imajući na umu države članice, a ne regionalne organizacije, kakva je EU te da stoga nije izrijekom omogućio iznimku u slučaju istraga koje u okviru infakcijskog postupka provodi Komisija. No, to ne navodi do zaključka da takva iznimka temeljem Aarhuške konvencije nije moguća.
Kako se informacije o okolišu mogu i odbiti, nije moguće zaključiti niti da odbijanje Komisije da omogući pristup nekoj informaciji samo po sebi krši zahtjev iz članka 5. za diseminacijom informacija o okolišu.
Opći je sud odbio i ostale zahtjeve Komisije te je stoga tužba u cijelosti odbijena.

Važnost presude
Client Earth podnio je žalbu na ovu presudu Općeg suda (vidi predmet C-612/13 P), te se ona ne može smatrati pravom sve dok je Europski sud ne potvrdi. Client Earth u žalbi osporava kako ocjenu Općeg suda da članak 4. Aarhuške konvencije nema izravni učinak tako i tumačenje tog članka. Odluka Suda EU imat će bitnih posljedica na ovlasti Komisije tijekom infrakcijskog postupka.

Content type: