Presuda o pravu nižih sudova da provjere je li pravno stajalište višeg suda u skladu s pravom EU

Predmet C-416/10 Križan (presuda od 15. siječnja 2013.)

Činjenice predmeta
Ekološka inspekcija Slovačke izdala je poduzeću Ekologická skládka integriranu dozvolu za projekt odlaganja otpada u jami kod mjesta Pezinok u Slovačkoj. G. Križan i još 43 tužitelja, stanovnici tog mjesta, sudjelovali su u javnoj raspravi koja je prethodila usvajanju integrirane dozvole u kojem su ukazali da u projektnoj dokumentaciji nedostaje odluka o točnoj lokaciji odlagališta otpada. Inspektorat je zatražio navedeni dokument koji mu je i dostavljen, međutim, uz napomenu da se radi o poslovnoj tajni. Stoga inspektorat nije javno objavio taj dokument i izdao je navedenu integriranu dozvolu.
G. Križan i još 43 stanovnika Pezinoka podnijeli su stoga tužbu regionalnom upravnom sudu koji je odbio njihov zahtjev za poništenje dozvole. Tužitelji su se na takvu odluku žalili Vrhovnom sudu Slovačke, koji je ukinuo presudu nižeg suda, te sam odlučio u predmetu, tako što je poništio izdanu dozvolu smatrajući kako nadležna tijela nisu u dovoljnoj mjeri omogućila sudjelovanje javnosti u integriranom postupku izdavanja dozvole te nisu u dovoljnoj mjeri provela procjenu utjecaja na okoliš. Na ovu odluku podnesena je ustavna tužba pred ustavnim sudom Slovačke. Taj je sud, ukinuo odluku Vrhovnog suda, smatrajući da je povrijedila nekoliko temeljnih prava zagarantiranih slovačkim Ustavom, te vratila predmet na ponovo odlučivanje Vrhovnom sudu. Iako je Vrhovni sud vezan odlukama Ustavnog suda, kako je smatrao da je provedeni integrirani postupak bio u suprotnosti s pravom EU, odlučio je pokrenuti prethodni postupak pred Sudom EU, tražeći interpretaciju prava EU, uključujući Aarhušku konvenciju.

Presuda Suda EU
Iako ne direktno vezano uz interpretaciju Aarhuške konvencije, predmet Križan u prvom je redu bitan zbog objašnjenja ovlasti i obveza nacionalnih sudova u pravu EU. Naime, u ovoj je presudi Sud EU potvrdio ustaljenu praksu da nacionalni sudovi imaju ovlast pokrenuti prethodni postupak pred Europskim sudom čak i kad se pitanje postavlja iz predmeta koji im je vraćen na ponovno odlučivanje i u kojem su, prema nacionalnom pravu, obvezani pravnim stajalištem višeg suda. To je primjenjivo i kad se radi o odluci kojom Ustavni sud ukida presudu Vrhovnog suda i vraća je tom sudu na ponovno odlučivanje. Iako je Vrhovni sud vezan stajalištem Ustavnog suda to ga ne može spriječiti da postavi pitanje Sudu EU iz kojeg će zaključiti koja je ispravna interpretacija prava EU, čak i kad bi takva interpretacija dovela do rezultat suprotnog zaključcima Ustavnog suda. Uz to, Sud EU u ovom je predmetu po prvi put objasnio i da se ustavna tužba ne može smatrati takvim tipom pravnog lijeka koji navodi na zaključak da Vrhovni sud nije sud zadnje instance koji, po članku 267 UFEU, ima obvezu pokrenuti prethodni postupak ako rješenje spora ovisi o tumačenju prava EU. Dakle, iako se na odluku Vrhovnog suda može podnijeti ustavna tužba, kako je takva tužba ograničena samo na ispitivanje usklađenosti odluke s temeljenim pravima, Vrhovni sud ipak ostaje 'sud protiv čije odluke nije moguće podnijeti pravno sredstvo' u smislu članka 267 UFEU. Stoga, kao sud zadnje instance ima ne samo ovlast, već i obvezu pokrenuti prethodni postupak.
Najvažnije pitanje za pitanje tumačenja Aarhuške konvencije koje se postavilo u predmetu Križan jest ima li nacionalni sud mogućnost izdati privremenu mjeru kojom suspendira učinke dozvole nekog projekta do donošenja konačne odluke o njenoj valjanosti. Priznajući postojanje nacionalne procesne autonomije, kao i u prethodno opisanom predmetu Wells, Sud je na koncu ipak zaključio da nacionalni sud mora imati mogućnost suspendirati dozvolu:
„106 Na temelju procesne autonomije, države članice imaju diskreciju u provedbi članka 9. Aarhuške konvencije i članka 15.a Direktive 96/61, pod uvjetom da poštuju načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Na državama je, posebice, da odrede, pod uvjetom da se time poštuju gore navedene odredbe, koji je sud ili drugo nezavisno i nepristrano tijelo uspostavljeno pravom nadležno za postupke nadzora o kojima govore navedene odredbe kao i koja su procesna pravila primjenjiva (…).
107 Uz to, iz ustaljene sudske prakse jasno je da nacionalni sud koji odlučuje u sporu na koji su primjenjiva pravila prava EU mora biti u mogućnosti dosuditi privremenu zaštitu kako bi osigurao punu učinkovitost presude koju će donijeti u vezi s postojanjem prava na temelju prava EU (…)
108 Potrebno je dodati i da pravo pokretanja postupka predviđeno člankom 15.a Direktive 96/61 treba tumačiti u svjetlu svrhe te direktive. Sud je već držao da je njena svrha, kako je objašnjena u članku 1. direktive, postići integriranu prevenciju i kontrolu zagađenja donošenjem mjera kojima je namjera spriječiti ili smanjiti emisije uzrokovane aktivnostima iz Annexa I u zrak, vodu i zemlju kako bi se osigurao visok stupanj zaštite okoliša (…)
109 Provedba prava na pokretanje postupka predviđenog člankom 15.a Direktive 96/61 ne bi omogućila učinkovitu prevenciju zagađenja kad ne bi bilo moguće spriječiti da instalacija, koja se koristi dozvolom koja je možda izdana uz povredu direktive, nastavi djelovati dok se ne donese konačna ocjena o pravnoj valjanosti dozvole. Slijedi da zahtjev za djelotvornošću prava pokretanja postupka predviđenog člankom 15.a zahtjeva da članovi zainteresirane javnosti imaju pravo tražiti od suda ili drugog nadležnog nezavisnog i nepristranog tijela da dosudi privremene mjere kako bi spriječio zagađenje, uključujući, kad je to potrebno, suspenzijom osporavane dozvole.“

Važnost presude
Ova je presuda, kao prvo, potvrdila da nacionalnim pravom uspostavljena sudska hijerarhija u kojoj su niži sudovi obvezani pravnim stajalištima viših sudova, ne sprečava niže sudove da provjere je li pravno stajalište višeg suda u skladu s pravom EU, tako da od Suda EU traže tumačenje relevantnog pravila prava EU, te da, ukoliko iz odgovora Suda EU slijedi da je stajalište višeg suda suprotno pravu EU, ostave tako stajalište neprimijenjeno.
U pogledu Aarhuške konvencije i pratećeg EU zakonodavstva, predmet je važan jer je potvrdio da pravo EU čitano u svjetlu Aarhuške konvencije zahtjeva da postoji mogućnost da se od nacionalnog suda traži privremena mjera suspenzije dozvole do donošenja konačne odluke o njenoj pravnoj valjanosti. Suprotno bi, kako je jasno objasnio Sud EU, ugrozilo svrhu kako Aarhuške konvencije tako i pratećeg EU zakonodavstva.

Content type: