Presuda o neprihvatljivosti pravila koje iz domene sudskog nadzora isključuje odobrenje projekta samo zato što je ono dano zakonodavnim aktom

Predmet C-128/09 Boxus (presuda od 11. listopada 2011.) i predmet C-182/10 Solvay (presuda od 16. veljače 2012.)

Činjenice predmeta
Predmet C-128/09 Boxus, došao je na Sud EU kao prethodno pitanje iz šest različitih predmeta u kojima je više tužitelja pred belgijskim državnim vijećem (Conseil d'Etat), najvišim upravnim sudom, osporavalo dozvole nadležnih tijela koje su se ticale radova u okolici aerodroma Liège-Bierset i Bruxelles–Charleroi. Nakon što su ti postupci bili pokrenuti pred Conseil d'Etat, valonski je parlament usvojio odluku koju je potvrdila i valonska vlada, kojom su potvrdili navedena upravna odobrenja smatrajući da su u 'važnom općem interesu'. Odluka valonskog parlament imala je snagu zakonodavnog akta. Posljedica toga bila je da je Conseil d'Etat izgubio nadležnost da odlučuje o valjanosti osporavanih odobrenja, jer mu belgijsko pravo odriče ovlast kontrole nad zakonodavnim aktima. Takvu ovlast ima isključivo Ustavni sud, pred kojim je, doista, bilo pokrenuto nekoliko postupaka protiv navedene zakonodavne odluke.
Za razliku od upravnog suda, nadležnost Ustavnog suda ograničena je, međutim, na ispitivanje usklađenosti zakonodavnih akata s ustavom zagarantiranim ljudskim pravima. Taj sud stoga ne može, kao što to može upravni sud, ispitivati usklađenost odluke s odredbama propisa o zaštiti okoliša.

Drugi predmet – 182/10 Solvay, rezultat je prethodnih pitanja koja je postavio upravo Ustavni sud Belgije iz predmeta pokrenutih određenih brojem tužbi u sklopu identičnih činjenica.
I belgijski Conseil d'Etat i Conseil constitutionel u prethodnim postupcima pokrenutim pred Europskim sudom, pitajući u biti je li opisani belgijski sustav koji isključuje mogućnost djelotvornog sudskog nadzora projekta koji je usovjen zakonom u skladu s Aarhuškom konvencijom (uključujući njen članak 9.) te relevantnim odredbama direktive o ocjeni utjecaja na okoliš koji je prenose.

Odluke Suda EU
Iako Aarhuška konvencija i direktiva o ocjeni utjecaja na okoliš predviđaju mogućnost da se projekti usvojeni zakonodavnim aktom isključe iz postupka sudskog nadzora, Sud je podsjetio da je to moguće samo u slučaju kad je projekt doista usvojen kroz zakonodavni postupak i potvrđen zakonodavnim aktom koji uzima u obzir sve različite interese koji su iskazani i ispitani u postupku ocjene. U tom smislu, da bi bio isključen iz sudskog nadzora zakonodavni akt mora sadržavati sve detalje projekta, a, kao drugo, jedna od funkcija postupka utvrđenog direktivom – da se informacije vezane uz projekt učine dostupnima zainteresiranima – mora se ostvarivati kroz zakonodavni postupak (pri tome se Sud pozvao na raniju praksu razvijenu u predmetu C-435/97 WWF i drugi). Puka 'ratifikacija' odluke usvojene u upravnom postupku, koja samo tvrdi da se radi o projektu u važnom općem interesu, ne može se smatrati projektom usvojenim zakonodavnim aktom i stoga se ne može isključiti iz sudskog nadzora.
Stoga je Sud smatrao neprihvatljivim nacionalno pravilo koje iz domene sudskog nadzora isključuje odobrenje projekta samo zato što je ono dano zakonodavnim aktom. Naime, kako je rekao u predmetu Boxus:
„53. (…), članak 9. Aarhuške konvencije i članak 10a direktive 85/337 izgubili bi svu djelotvornost kad bi puka činjenica da je projekt usvojen zakonodavnim aktom koji ne zadovoljava uvjete iznesene u točki 37. ove presude, učinila taj akt imunim od bilo kakvog postupka nadzora u kojem se može osporavati njegova materijalna ili postupovna valjanost, u skladu s navedenim odredbama.“

I pitanje zadovoljava li zakonodavni akt uvjete da ga se smatra aktom kojim je usvojio projekt i stoga isključi iz sudskog nadzora, samo po sebi mora se moći podvrgnuti sudskom nadzoru. Stoga je na belgijskom Conseil d'Etat da utvrdi zadovoljava li zakonodavni akt uvjete pod kojim ga se, temeljem Aarhuške konvencije i direktive, može isključiti iz sudskog nadzora. Ako ustanovi da tome nije tako, taj belgijski sud mora isključiti iz primjene nacionalno pravilo koje ga onemogućava da prihvati tužbu usmjerenu na kontrolu takvog akta iz puke činjenice što se radi o zakonodavnom aktu.
Jednako stajalište, Sud je potvrdio i predmetu Solvay:
„43. Odgovor na drugo pitanje je stoga da članak 2. stavak 2. Aarhuške konvencije i članak 1. stavak 5. Direktive 85/337 treba tumačiti tako da znače da su samo projekti čiji su detalji usvojeni detaljnim posebnim zakonodavnim aktom, na takav način da su ciljevi konvencije i direktive bili ostvareni u zakonodavnom postupku, isključeni iz tih instrumenata [onih nad kojima se mora osigurati sudski nadzor]. Na nacionalnom je sudu da provjeri da su ta dva uvjeta ostvarena, uzimajući u obzir kako sadržaj usvojenog zakonodavnog akta tako i ukupni zakonodavni postupak koji je doveo do njegova usvajanja, posebice pripremne dokumente i parlamentarne rasprave. U tom smislu, zakonodavni akt koji samo 'ratificira' već postojeći upravni akt, tako da se samo poziva na važne razloge u općem interesu, bez da je prethodno pokrenut zakonodavni postupak koji bi omogućio da se ostvare ti uvjeti, ne može se smatrati posebnim zakonodavnim aktom u smislu potonje odredbe i stoga nije dovoljan da isključi projekt iz dosega konvencije i direktive.
(…)
52. Odgovor na treće pitanje je stoga da članak 9. stavak 2. Aarhuške konvencije i članak 10.a Direktive 85/337 treba tumačiti tako da znače da:
- kad je projekt koji podpada pod njihov doseg usvojen zakonodavnim aktom, pitanje zadovoljava li taj zakonodavni akt uvjete iz članka 1. stavak 5. direktive, mora se, temeljem nacionalnih postupovnih pravila, moći postaviti sudu ili drugom nezavisnom tijelu uspostavljenom zakonom, i
- ako nad takvim aktom nije dostupan postupak nadzora spomenute prirode i dosega, svaki nacionalni sud pred kojim se otvori postupak koji je u njegovoj nadležnosti ima zadatak da provede sudski nadzor opisan u prethodnoj alineji i, ako je potrebno, da iz njega izvede nužne zaključke ostavljajući taj zakonodavni akt izvan primjene. “

Važnost predmeta
Ovim predmetom, Sud je još jednom potvrdio svoju teleološku analizu sustava uspostavljenog Aarhuškom konvencijom. Njena svrha – široka mogućnost kontrole projekata koji mogu utjecati na okoliš, ne može se zaobići formalnim potezima država. Opravdanje za to što konvencija omogućuje isključivanja projekata usvojenih u zakonodavnom postupku iz sustava sudskog nadzora jest u tome što zakonodavni postupak, koji je više uključiv od sudskog postupka, omogućava dovoljnu razinu kontrole i uzimanja u obzir različitih interesa. No, ako takav zakonodavni postupak nije proveden i zainteresirana javnost nije kroz njega imala mogućnost dobiti informacije i izraziti svoje sumnje, tada činjenica da je projekt na koncu usvojen aktom koji je po svojoj formi zakonodavan, ne može dovesti do isključenja sudskog nadzora.
Stoga je nacionalni sud temeljem konvencije (i direktiva) ovlašten, kao prvo, provjeriti o kakvom se tipu zakonodavnog akta radi te, kao drugo, ako zaključi da to nije bio tip akta usvojen nakon zakonodavnog postupka koji bi isključio projekt iz dosega konvencije, provesti kontrolu takvog zakonodavnog akta i utvrditi, ako je potrebno, njegovu neprimjenjivost.

Content type: