Presuda o udrugama kao priznatim pravobraniteljima okoliša koje nastupaju u općem interesu

Važnost presude
Ovom je presudom, Sud EU omogućio zaštitu prirode i okoliša, koji se ne mogu sami braniti pred sudom, udrugama koje građani osnuju u tu svrhu. Iako se zahtjev da tužbu može podnijeti samo osoba kojoj je možebitno povrijeđeno pravo, što pretpostavlja da joj je takvo pravo bilo priznato, može postaviti u odnosu na pojedince – fizičke i pravne osobe, inzistiranje na takvom kriteriju u odnosu na udruge za zaštitu okoliša zapravo bi, suprotno intenciji konvencije, onemogućilo udrugama da svoj cilj ostvaruju i pred sudovima. Udruge stoga mogu podnijeti tužbu kad god tvrde da je došlo do povrede odredbi koje služe zaštiti prirode i okoliša. Stoga im je, na neki način, priznat položaj pravobranitelja okoliša koji nastupa u općem interesu.
Time što se pozvao na načelo djelotvorne sudske zaštite, Sud je jasno dao do znanja nacionalnom sudu da odobrenje pristupa sudu udrugama za zaštitu okoliša zahtijeva ne samo Aarhuška konvencija i pravo EU koje je specifično za područje zaštite okoliša, već i opći zahtjev upućen načelno svim sudovima u EU. Uz to, taj opći zahtjev, prema praksi Suda EU, ovlašćuje nacionalne sudove da mijenjaju primjenjiva postupovna pravila kako bi mu udovoljili. Time je, na neki način, Sud dao do znanja da zahtjev koji nameće Aarhuška konvencija, nije nešto strano sustavu prava kakav poznaje Europska unija. Njegova je posljedica da njemački sud mora kreirati vlastitu ovlast da odlučuje o tužbi udruge, iako bi je, prema klasičnom tumačenju koje se do tada primjenjivalo u njemačkom upravnom pravu, morao odbaciti.

Predmet C-115/09 Bund für Umwelt (presuda od 12. svibnja 2011.)
Činjenice predmeta
Okružni ured Arnsberga izdao je dozvolu poduzeću Trianel za izgradnju termoelektrane u okrugu Arnsber u Njemačkoj. Elektrana je trebala započeti s radom u 2012., a u 8 kilometara obuhvaćenih projektom, bilo je pet područja označenih posebnim područjima zaštite u skladu s Habitat direktivom. U tijeku postupka za ocjenu utjecaja na okoliš, okružni je ured 2008. izdao Trianelu privremenu dozvolu. Udruga 'Bund für Umwelt und Naturschutz' podnijela je nadležnom upravnom sudu tužbu radi poništenja te odluke, tvrdeći da ocjena utjecaja na okoliš nije ispitala utjecaj projekta na 5 područja zaštićenih Habitat direktivom.
U izboru ostavljenom Aarhuškom konvencijom i provedbenim direktivama, između inzistiranja na povredi prava ili, pak, na povredi interesa, Njemačka se odlučila za prvu opciju. Prema njemačkom pravu, stoga, pravo podnošenja tužbe imala je samo osoba čija su prava možebitno povrijeđena odobrenim projektom. Navedeno je pretpostavljalo da postoji zakonodavstvo koje tužitelju dodjeljuje subjektivno pravo. U tom su smislu njemački sudovi ispitivali u kojoj mjeri neka norma specificira i razgraničuje priznati interes ili pravo, predviđa situacije kad se to pravo može smatrati ugroženim te određuje kategoriju zaštićenih osoba. Kako prema takvom shvaćanju, odredbe Habitat direktive nisu dodjeljivale prava, već su štitila opće interese zaštite prirode, udruga ne bi imala pravo podnošenja navedene tužbe. Njemački se sud, međutim, ipak upitao je li takav ishod u skladu s onime što zahtijeva direktiva o procjeni utjecaja na okoliš u vezi s pravom pristupa sudu, te je stoga pokrenuo prethodni postupak pred Sudom EU.

Odluka Suda EU
Direktiva, koju je, kako je naglasio Sud, potrebno interpretirati u duhu Aarhuške konvencije, ima za cilj osigurati širok pristup sudovima te predviđa u svom tekstu da udruge za zaštitu okoliša treba promatrati bilo kao subjekte koji imaju dovoljan interes ili, pak, pravo koje može biti povrijeđeno, ovisno o tome za koju se opciju pojedina država opredijelila.
„42 Iz toga slijedi da, koju god opciju za dopustivost tužbe da je država članica odabrala, udruge za zaštitu okoliša imaju pravo, temeljem članka 10.a direktive 85/337 pristupiti postupcima nadzora pred sudom ili drugim nezavisnim i nepristranim tijelom uspostavljenim pravom, da bi osporavale materijalnu ili postupovnu zakonitost odluka, postupaka ili propusta obuhvaćenih tim člankom.“
Kako bi pojačao svoje stajalište, i u ovoj se presudi Sud EU pozvao na načelo djelotvorne sudske zaštite, koje postoji u pravu EU kao opće načelo prava, a koje ograničava načelu procesnu autonomiju zahtjevom da nacionalna postupovna pravila ne budu manje povoljna u slučaju zaštite prava europskog porijekla i onog nacionalnog porijekla, te da ne budu takva da dobivanje sudske zaštite čine praktično nemogućim ili pretjerano teškim.
Sud je potom zaključio:
47. Slijedi, kao prvo, da koncept 'povrede prava' ne može ovisiti o uvjetima koje mogu ispuniti samo fizičke i druge pravne osobe, kao što je zahtjev da se radi o više ili manje bliskom susjedu instalacije, ili zahtjevu da tužitelj na neki način trpi učinke aktivnosti neke instalacije.
48. Još općenitije, slijedi da zadnju rečenicu trećeg stavka članka 10.a direktive 85/337 treba čitati tako da znači da 'prava koja mogu biti povrijeđena' koja moraju uživati udruge za zaštitu okoliša nužno moraju obuhvaćati pravila nacionalnog prava koja provode okolišno pravo EU i njegova pravila koja imaju izravni učinak. „
I konačno, Sud je jasno dao do znanja njemačkom sudu da mora prihvatiti odlučivati o tužbi udruge u pitanju.