Presuda o mogućnosti pristupa sudu i kad to nije unaprijed predviđeno nacionalnim pravom

Važnost predmeta
Iako ovaj predmet ne spominje izravno Aarhušku konvenciju, važan je, jer je pomaknuo granice prava na pristup sudovima država članica EU. Time je taj predmet izravno relevantan za provedbu članka 9/3 Aarhuške konvencije. Sud EU priznao je pravo pojedincima da pred nacionalnim sudovima zahtijevaju donošenje akcijskih planova koje zakonodavstvo zahtijeva da države donesu. Pristup sudu mora se omogućiti čak i ako, po važećim pravilima nacionalnog prava, pojedinac ne bi imao takvu mogućnost. Važan argument u zaključku do kojeg je došao Sud bila je činjenica da je Direktiva EU koja je zahtijevala donošenje akcijskog plana bila jedna od direktiva kojom se, kroz zahtjev za postizanje određenog standarda okoliša, štiti ljudsko zdravlje. Oni pojedinci čije je zdravlje ugroženo zbog nedonošenja adekvatnog akcijskog plana moraju imati osiguran pristup sudu. Ono što mogu tražiti jest da sud državi naloži donošenje adekvatnog plana, ali ne i da se naloži usvajanje konkretnih mjera koje pojedinac čije je zdravlje ugroženo smatra adekvatnima. Naime, državama je ostavljeno da, važući različite interese, i javne i privatne, donesu mjeru koja će osigurati postizanje cilja – u ovom konkretnom predmetu, smanjivanje određenog tipa čestica u zraku. Pojedinac, stoga, ne može zahtijevati donošenje konkretne mjere. No, s druge strane, odluka o tome koje mjere su po odluci države adekvatne, također je podložna sudskom nadzoru radi ocjene njen usklađenosti s načelom proporcionalnosti.

Činjenice predmeta
Predmet C-237/07 Janecek (presuda od 25. srpnja 2008.)

Gospodin Janecek živio je u Münchenu, na glavnoj obilaznici (ringu) oko grada, na udaljenosti manjoj od 1 km od mjerne stanice za kvalitetu zraka. Tijekom 2005. i 2006. mjerenja koja je zabilježila ta stanica pokazala su da je vrijednost određene čestice u zraku (PM 10) bila u više od 35 navrata veća od gornje dozvoljene granice. S druge strane, maksimalni broj ponovljenih prekomjernih mjerenja dozvoljenih njemačkim federalnim zakonom o borbi protiv onečišćenja bio je 35 puta.
Iako je obvezujući akcijski plan za postizanje kvalitete zraka u gradu Münchenu bio usvojen u prosincu 2004., gospodin Janecek podnio je tužbu Upravnom sudu u Münchenu, zahtijevajući da naloži državi Bavarskoj da, u kratkom roku, usvoji akcijski plan za područje njegova stanovanja kojim bi osigurala da broj nedozvoljenih čestica PM 10 u zraku ne prelazi više od 35 puta godišnje granične vrijednosti. Upravni sud odbio je tužbu g. Janeceka kao neutemeljenu. Viši upravni sud usvojio je žalbu koju je podnio g. Janecek, ali je presudio da se od Bavarske ne može zahtijevati donošenje konkretnog plana (smanjivanja broja nedozvoljenih čestica u kratkom roku), već da država ima diskreciju kako će, u skladu s mogućnostima, ostvariti zadane ciljeve. Na drugostupanjsku presudu žalili su se i g. Janecek i država Bavarska. Federalni upravni sud zauzeo je treće stajalište. Smatrao je da niti njemački Federalni zakon niti Direktiva EU 96/62 o procjeni i upravljanju kvalitetom ambijentalnog zraka ne dodjeljuju pojedincima, kao što je g. Janecek, nikakva subjektivna prava da traže usvajanje akcijskog plana. Stoga mu njemačko pravo ne priznaje mogućnost da se obrati sudu tražeći usvajanje akcijskog plana. Međutim, isti je sud smatrao da su postojali drugi putovi kojim se g. Janecek mogao obratiti nacionalnim vlastima tražeći da ispune već predviđeni akcijski plan, te da mu stoga nije bila uskraćena djelotvorna zaštita. No, istovremeno njemački federalni upravni sud nije bio siguran ne proizlazi li možda iz europskog prava drugačiji zaključak te se, stoga, obratio Europskom sudu tražeći interpretaciju prava EU u prethodnom postupku.

Odluka Suda EU
Europski je sud, suprotno zaključku njemačkog Federalnog upravnog suda, smatrao da Direktiva koja traži od država da izrade akcijske planove radi zaštite zdravlja istovremeno dodjeljuje pojedincima čije zdravlje može biti ugroženo zbog nedostatka takvog plana subjektivno pravo da traže njegovo donošenje i u tom smislu podnesu sudu tužbu protiv države. Tome je tako i ako nacionalno pravo ne priznaje takvu mogućnost obraćanja sudu. Stoga se pojedincu mora osigurati da se obrati sudu čak i ako postoje drugačiji putovi postizanja istog cilja.
Iz direktive koja nameće obvezu državama da izrade akcijski plan ne može se, međutim, izvesti pravo pojedinca da traži donošenje konkretnih mjera. Naime, države imaju diskreciju odlučiti na koji će način, uzimajući u obzir razne suprotstavljene javne i privatne interese, osigurati dozvoljenu razinu čestica u zraku. No, kako je jasno koji cilj države moraju postići, njihove odluke u tom pogledu podložne su sudskom nadzoru. Države, dakle, imaju obvezu, ostvarivu na sudu, da postignu cilj zadan zakonodavstvom, ali imaju diskreciju, također podložnu sudskom nadzoru, kako da taj cilj postignu.
Stoga se, g. Janecek imao pravo obratiti nadležnom njemačkom sudu sa zahtjevom prema državi da sastavi odgovarajući akcijski plan kojim bi vrijednosti čestice PM 10 bile manje od dozvoljene granične vrijednosti tijekom godine, ali nije imao pravo tražiti donošenje određene konkretne mjere.