Preko sudova do poštivanja prava na informiranje i sudjelovanja građana u okolišnom odlučivanju

Samo javni nadzor nad radom tijela javne uprave može osigurati dobro javno upravljanje i transparentno odlučivanje. Dobro je poznat koruptivan način kojim se upravlja prostorom, poznato je i kako se upravlja morem ili vodnim resursima i kakve to pogubne posljedice ima ne samo za okoliš nego za društvo u cjelini. Zato se nekoliko udruga iz Hrvatske odlučilo na provedbu projekta pod nazivom "Povećanje transparentnosti u upravljanju prostornim i vodnim resursima", za što su sredstva dobile od Europske unije. Seminar "Kako koristiti Aarhušku konvenciju za zaštitu prostora i prirode", koji se održao u Puli 2. i 3. lipnja 2016. jedna je od projektnih aktivnosti a niže dajemo kratki pregled seminara i zaključaka.

Konvencija o pravu na pristup inormacijama, pravu na sudjelovanje i pristup pravosuđu u pitanjima okoliša – Aarhuška konvencija međunarodni je sporazum kojim su definirani minimalni standardi tih prava. Konvencija je kreirana da bi građanima i organizacijama civilnog društva dala snagu na utječu na postupak donošenja odluka na području zaštite okoliša i to je najvažniji alat u njihovim rukama kad je zaštita okoliša i prirode u pitanju. Iako je u Hrvatskoj na snazi od 2007. godine, primjena njenih principa još uvijek je više stvar očekivanja nego prakse jer Konvencija daje prava, koja su u praksi teško ostvariva jer ih tijela javne uprave nevoljko primjenjuju. Istra je vrlo dobar primjer za to: samo u nekoliko posljednjih mjeseci dogodio se niz slučajeva kršenja prava javnosti na informiranje i sudjelovanje koja proizlaze iz te međunarodne konvencije. Nije čudno što je do informacija teko doći kad službenici za informiranje koje imenuju općine, gradovi i županija ne samo što ne poznaju obaveze koje proizlaze iz, primjerice, Zakona o pravu na pristup informacijama nego ne žele ni učiti. Tako se niti jedan službenik za informiranje niti službenik tijela javne uprave u čijoj je nadležnosti zaštita prostora i prirode na području Istre nije odazvao pozivu na seminar. Seminaru su se odazvale predstavnice Ministarstva zaštite okoliša i prirode, Ureda Povjerenika za informiranje, Pravnih fakulteta itd. i s predstavnicima organizacija civilnog društa komentirali situaciju i moguće pravce rješavanja problema.

Prof. dr. sc. Lana Ofak je na seminaru ukazala kako se na svom razinama učestalo krši zakon kada su zahtjevi građana u pitanju: na svakih 10 zakonitih rješenja dolazi 17,2 nezakonita. Premda je savjetovanje s javnošću prilikom donošenja propisa obavezno, stopa provedbe savjetovanja kada su uredbe u pitanju je samo 20%, dok je kod ostalih akata ona još manja – 13%. Neznaje lokalnih i državnih službenika veliko je i kad je primjena prava Europske unije u pitanju – oni uglavnom ne znaju da su sva državna tijela, županije, gradovi i općine dužni poštovati pravnu stečevinu EU te da je Ustavom definirano da su međunarodni ugovori, poput Aarhuške konvencije, po pravnoj snazi iznad domaćih zakona.

Pokazalo se da je pravosuđe katalizator za rješavanje problema odbijanja tijela javne uprave da u praksi primjenjuju deklarativno prihvaćene demokratske standarde pri informiranju i uključivanju javnosti u odlučivanje. Ako su nam prava uskraćena, moramo se znati žaliti na sudovima. Sporovi dobiveni na sudu osnažuju pregovaračku moć pripadnika javnosti. O uspješnim primjerima zaštite prava na sudovima kada su zaštita vodnih i prostornih resursa u pitanju na seminaru su govorile pravnice zaposlene u udrgama za zatitu okoliša Ivana Guubišić Krstulović i Željka Leljak Gracin. . Okolišne udruge u Hrvatskoj u nekoliko su posljednjih godina na sudovima dobile više sporova kojima su, između ostalog, dokazale da se:
1) u studijama utjecaj na okoliš moraju koristi najnoviji i vejrodostojni podaci, a ne zastarjeli i paušalni, što je vrlo često slučaj, te je sud u konkretnom slučaju zaustavio izgradnju zahvata za koji se radila procjena utjecaj na okoliš;
2) da pisano mišljenje nekog ministarstva nije neoboriv dokaz i da se može osporavati na sudu, što je jedna udruga uspješno učinila;
3) da je Zakon o zaštiti okoliša u članku 168. protivan Aarhuškoj konvenciji i da ga treba mijenjati jer pripadnici zainteresirane javnosti mogu na sudovima osporavati odluke i ako nisu sudjelovali u postupku donošenja tih odluka odonosno sudjelovanje u postupku donošenja neke odluke nije preduvjet za priznavanje prava zainteresirane javnosti na sudjelovanje u preispitivanju te odluke na sudu.
4) da je nedostatak opisa varijatnih rješenja nekog zahvata u studijama utjecaja na okoliš nezakonit. U gotovo svim studijama na okoliš koje se rade u Hrvatskoj izostanak opisa varijantnih rješenja ključni je nedostatak, no ni nadležno ministarstvo ni članovi povjerenstava za ocjenu studija utjecaja na okoliš nikada ne osporavaju tu nezakonitost.

Dakle, Aarhuška konvencija daje nam prava, ali ako ne postoje djelotvorni mehanizmi koji će garantirati poštivanje tih prava – prava ostaju samo na papiru. Primjera papirnatih prava u našoj zemlji ima napretek, ali i primjera nedjelotvornog pravosuđa kada zaštitu želite potražiti na sudu. Sudovi su spori, presude znaju biti nedjelotvorne a suci needucirani po pitanju Aarhuške konvencije. Tako, primjerice, Zakon o zaštiti okoliša u članku 172. propisuje da su sudski postupci po svakoj tužbi iz područja zaštite okoliša hitni, a to se u praksi ne provodi. Najkraća parnica Zelene Istre trajala je 2 godine. No, istog dana na istom sudu Zelena Istra je pokrenula još jednu tužbu protiv istog tuženika. Dok je prvi spor okončan pobjedom Zelene Istre nakon više ročišta u roku od dvije godine, drugi nije još ni započeo. Prvo ročište u tom drugom postupku zakazano je 23. lipnja 2016. - 3 i pol godine nakoj pokretanje tužbe. U međuvremenu je investitor mogao početi s izgradnjom zahvata jer tužba ne odgađa izvršenje rješenja koje je predmet sudske tužbe. Premda naši zakoni omogućavaju izricanje mjere odgode izvršenja upravnog akta do konačnog sudskog rješenja kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta. Ali se ta mogućnost gotovo uopće ne koristi. O neučinkovitosti sudova po tom pitanju govori statistika Upravnog suda u Rijeci: u razdoblju od 1. 1. 2013. do 30. 6. 2014. zaprimljen je samo 51 zahtjev za odgodnim učinkom tužbi (na primljenih preko 3500 tužbi) i 13 zahtjeva za izdavanje privremenih mjera, koji su svi odbijeni. Slična je situacija i na drugim Upravnim sudovima u Hrvatskoj.

Kada tijela uprave tvrdoglavo odbijaju svoje djelovanje uskladiti za zakonom, postoje međunarodni mehanizmi koji ih na to mogu natjerati. Jedan od takvih je i Odbor za praćenje provedbe Aarhuške konvencije. Dr. Jerzy Jednroška, bivši Tajnik Aarhuške konnvencije a današnji član spomenutog Odora, na seminaru je objasnio na koji način se podnose tužbe Odboru. U drugom dijelu svog predavanja predstavio je preporuke za uključivanje javnosti u odlučivanje u okolišnim pitanjima, koje su objavljene 2014. godine a izrađene temeljem zahtjeva država članica Aarhuške konvencije.
Dr. Csaba Kiss, okolišni odvjetnik iz organizacije Environmental Management and Law Asociation govorio je o primjerima korištenja pravosuđa na EU razini kada su zaštita voida i prostora u pitanju.

Sudionici seminara složili su se sa zaključkom da tijela nadležna za provedbu vrlo često krše prava koja prozlaze iz Aarhuške konvencije te da se promjena može dogoditi jedino ako se protiv takvih slučajeva pokreću sudske tužbe. Tako će tijela javne uprave početi ozbiljno uzimati obzir prijetnje tužbama i praksa će se polako mijenjati.

Ove se godine priprema Nacionalni izvještaj o provedbi Aarhuške konvencije. Sve države potpisnice dužne su svake tri godine Tajništvo konvencije obavijestiti o napretku ili poteškoćama u njenoj provedbi. Kako bi dali pravu sliku prepreka u ostvarivanju prava koja proizlaze iz Aarhuške konvencije u Hrvatskoj, uključit ćemo se u komentiranje i pripremiti svoj paralaleni izvještaj i sve informacije i materijale s održanog seminara iskoristiti za dokumentiranje primjedbi.

Dušica Radojčić
Zelena Istra

Content type: 
Kategorija: