Presuda o pravu pojedinca da traži naknadu štete koja mu je nastala zbog toga što nije provedena procjena utjecaja na okoliš

Važnost presude
Ova je presuda, kao i prethodno opisana presuda Wells, važna u kontekstu prava na djelotvornu sudsku zaštitu kakvu zahtjeva članak 9/4 Aarhuške konvencije. Kao prvo, predmet je potvrdio da zahtjev za procjenu utjecaja na okoliš stvara za pojedince subjektivno pravo koje sudovi moraju djelotvorno zaštiti. Dok se u predmetu Wells takva djelotvorna zaštita sastojala u suspenziji dozvole do donošenja konačne sudske odluke, Sud je u ovom predmetu smatrao da takva zaštita, barem načelno, može obuhvaćati i pravo pojedinca da traži naknadu štete koja mu je nastala zbog toga što nije provedena procjena utjecaja na okoliš. Šteta koja nastane mora, međutim, biti uzrokovana učincima koje projekt ima na okoliš da bi se mogla zahtijevati temeljem povrede prava na procjenu takvog utjecaja. Naknadu štete pojedinci mogu tražiti na dva temelja – bilo temeljem primjenjivih nacionalnih pravila o odgovornosti za štetu (u kojem slučaju, nacionalni sud mora, međutim, voditi računa o europskim načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti); bilo temeljem europskog instituta odgovornosti države za štetu, u kojem će slučaju država biti odgovorna ako se ispune europskim pravom predviđene pretpostavke: namjera povrijeđene pravne norme da dodijeli pravo, dovoljne ozbiljnosti povrede i uzročne veze između propusta da se povede procjena utjecaja na okoliš i nastale štete.
Kako je Sud na kraju obrazloženja zaključio kako se čini da u slučaju kad se šteta sastoji od umanjenja vrijednosti imovine ne postoji izravna uzročna veza između propusta provedbe procjene i štete, time je bitno umanjio šansu da pojedinci u ovakvim slučajevima doista i ostvare naknadu štete i to ne samo primjenom europskom instituta odgovornosti za štete, već i primjenom postojećih instituta nacionalnih prava. No, bez obzira na to, naknada štete nije u načelu isključena, upravo suprotno. Za neke druge vrste štete, koje se ne sastoje samo u umanjenju vrijednosti nekretnina, Sud će moguće doći do drugačijeg zaključka o uzroku i posljedici.

Činjenice predmeta
Predmet C-420/11 Leth (presuda od 14. ožujka 2013.)

Gospođa Leth vlasnica je kuće u blizini austrijskog aerodroma Vienna-Schwechat. Nakon članstva Austrije u EU ostvarenog 2005. godine, donesena je odluka o razvoju i proširenju aerodroma. Tu su odluku vlasti zemlje Niederösterreich donijele bez provedbe procjene utjecaja na okoliš. Stoga je 2009. gospođa Leth podnijela tužbu protiv zemlje Niederösterreich i austrijske države regionalnom građanskom sudu u Beču, tražeći naknadu štete u iznosu od 120.000 eura, koja joj je, kako je tvrdila, nastala zbog smanjenja vrijednosti njenih nekretnina, uglavnom zbog buke koju proizvode zrakoplovi. Uz to, tražila je od suda i deklaraciju da su tužitelji dužni naknaditi joj i svaku buduću štetu, uključujući eventualno pogoršanje njenog zdravlja. Tvrdila je da na to ima pravo temeljem direktiva EU koje zahtijevaju provedbu procjene utjecaja na okoliš. Prvostupanjski sud odbacio je njenu tužbu kao nepravovremenu. Žalbeni sud – Visoki regionalni sud u Beču, potvrdio je takvu presudu u dijelu koji se odnosio na zahtjev za već pretrpljenu štetu, ali je ukinuo dio presude koji se odnosio na deklaraciju o odgovornosti za buduću štetu i vratio je predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Na ovu su odluku pravni lijek uložile obje strane, te je predmet tako završio pred Vrhovnim sudom Austrije. Taj je sud smatrao da rješenje predmeta ovisi o tome štiti li obveza nametnuta državama da provedu procjenu utjecaja na okoliš pojedince od štete koja im može nastati u situaciji kad takva procjena nije provedena. U tom smislu, austrijski je vrhovni sud postavio Sudu EU pitanja interpretacije relevantnih direktiva.

Presuda Suda EU
Pošto je utvrdio da procjena utjecaja na okoliš ne uključuje procjenu učinaka koje projekt ima na vrijednost materijalnih dobara, u ovom slučaju nekretnina, Sud je, međutim, nastavio:
„31. Taj zaključak, međutim, ne implicira nužno da članak 3. Direktive 85/337 treba interpretirati tako da znači da činjenica da procjena utjecaja na okoliš nije bila provedena, suprotno zahtjevima te direktive, posebice procjena učinaka na jedan ili više elemenata različitih od materijalnih dobara, ne ovlašćuje pojedinca na nikakvu naknadu novčane štete koja proizlazi iz smanjenja vrijednosti njegovih materijalnih dobara.
(…)
35. U okolnostima u kojima je izloženost buci koja je rezultat projekta koji podpada pod primjenu članka 4. Direktive 85/773 ima bitan utjecaj na pojedince, u smislu da je njihov dom koji je pogođen takvom bukom postao manje prikladan za ispunjenje svojih funkcija i okoliš pojedinca, kvaliteta njegova života i, moguće, zdravlje su pod utjecajem, smanjenje novčane vrijednosti kuće može doista biti izravna ekonomska posljedica takvog utjecaja na okoliš, što sud mora ocijeniti od slučaja do slučaja.
36. Stoga valja zaključiti da prevencija novčane štete, ukoliko je šteta izravna ekonomska posljedica utjecaja na okoliš nekog javnog ili privatnog projekta, potpada među ciljeve zaštite koje nastoji ostvariti Direktiva 85/337. Ekonomsku štetu koja je izravna posljedica takvih učinaka treba razlikovati od ekonomske štete koja nema kao svoj izravni izvor učinak na okoliš i koja, stoga, ne potpada pod ciljeve zaštite koje nastoji ostvariti direktiva, kao što su, između ostalog, neki konkurentski nedostaci.
37. Što se tiče prava na naknadu takve novčane štete, iz ustaljene sudske prakse slijedi da, na temelju načela iskrene suradnje predviđenog člankom 4. stavkom 3. UEU, države članice imaju obvezu poništiti nezakonite posljedice povrede prava Europske unije. (…)
38. Detaljna primjenjiva postupovna pravila stvar su, na temelju načela procesne autonomije država članica, domaćeg pravnog poretka svake države članice,pod uvjetom da nisu manje povoljna od pravila koja uređuju slične domaće situacije (načelo ekvivalentnosti) i da čine provedbu prava dodijeljenih pravom Europske unije nemogućom u praksi ili pretjerano teškom (načelo djelotvornosti) (vidi Wells, točka 67.).
39. Stoga države članice moraju, na temelju nacionalnog prava o odgovornosti, popraviti posljedice uzrokovanog gubitka ili štete, a uvjeti naknade gubitka ili štete predviđeni nacionalnim pravom moraju biti u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti, koje je Sud spomenuo u prethodnoj točki. (…)“
Sud je potom podsjetio da, osim mogućnosti naknade štete po nacionalnom pravu, postoji i europski institut odgovornosti države za štetu. Prema tom institutu tri su uvjeta pod kojima država postaje odgovorna za štetu: povrijeđena europska norma mora imati svrhu da dodijeli pravo pojedincu; povreda te norme od strane države mora biti dovoljno ozbiljna; i, konačno, između takve povrede i nastale štete mora postojati izravna uzročna veza. Sud je nadalje ponovio kako direktiva o procjeni utjecaja na okoliš doista dodjeljuje subjektivno pravo pojedincu da zahtjevu provedbu takve procjene i da mu se posljedično nadoknadi šteta koja proizlazi iz njene neprovedbe. Međutim, Sud je ipak smatrao, prepuštajući nacionalnom sudu konačnu ocjenu o tome, da uvjet izravne uzročne veze nije ostvaren, jer:
„46. U tu svrhu, u obzir treba uzeti prirodu prekršenog pravila. U ovom predmetu, to pravilo propisuje procjenu utjecaja javnog ili privatnog projekta na okoliš, ali ne propisuje materijalna pravila u vezi balansiranja između utjecaja na okoliš i ostalih faktorima, kao što niti ne zabranjuje ostvarenje projekata koji bi mogli imati negativnih utjecaja na okoliš. Te značajke sugeriraju da povreda članka 3. Direktive 85/337, to jest, u ovom slučaju propust da se provede procjena predviđena tim člankom, ne predstavlja sama po sebi razlog za smanjenje vrijednosti nekretnine.“„

Content type: 
Kategorija: 
Tags: