Presuda o nužnoj djelotvornosti sudske zaštite

Važnost predmeta
Predmet je važan, jer je Sud EU primijenio načela ekvivalentnosti i djelotvornosti u kontekstu zaštite okoliša. Naime, pravo EU vrlo često ne rješava pitanje posljedica povrede nekog prava koje dodjeljuje. Tako je ovaj predmet potvrdio da direktiva o procjeni utjecaja na okoliš doista dodjeljuje subjektivno pravo pojedincima da od države zahtijevaju provedbu takve procjene prije nego što odobre projekte koji mogu utjecati na okoliš. Međutim, pravo EU nije riješilo pitanje kakva prava ima pojedinac ako država ne provede procjenu. Može li u tom slučaju tražiti ukidanje već dane dozvole, njenu suspenziju do provedbe procjene ili se, pak, ne može dirati u već izdanu dozvolu, te oštećenom pojedincu preostaje isključivo tražiti naknadu štete. Potonje rješenje, iako možda zadovoljavajuće za određenog pojedinca, nije zadovoljavajuće s aspekta zaštite okoliša. No, Sud EU prepustio je nacionalnom sudu da odluči što može tražiti gđa Wells. No, inzistiranje Suda EU da rješenje koje izabere nacionalni sud mora zadovoljiti standard djelotvorne sudske zaštite, bez obzira na nacionalnu procesnu autonomiju, šalje snažnu poruku u korist pronalaženja u nacionalnom pravu mogućnosti ukidanja ili barem suspenzije izdane dozvole. Iako presuda ne spominje Aarhušku konvenciju, moguće ju je čitati u duhu te konvencije, koja osima što zahtjeva omogućavanje pristupa sudovima, također traži takav pristup ne bude samo formalne prirode, već i da služi tome da se omogući djelotvorna sudska zaštita.

Činjenice predmeta
Predmet C-201/02 Wells (presuda od 1. srpnja 2004.)

Gospođa Wells živi u kući koja se nalazi na cesti između dva dijela jednog rudnika u Ujedinjenoj Kraljevini. Rudnik je iskorištavan 40-ih godina, no u vrijeme kad je gospođa Wells kupila kuću (1984.) nije radio već duže vrijeme. Godine 1991. vlasnici rudnika odlučili su obnoviti njegovo iskorištavanje i obratili su se nadležnim tijelima – Ministarstvu i Vlasti za planiranje iskorištavanja minerala – sa zahtjevom za obnovu dozvole iz 1943. u skladu s novim zakonodavstvom. Navedena su tijela dodala nove uvjete koje je trebalo poštovati prilikom iskorištavanja rudnika, ali u postupku za izdavanje dozvole nisu uopće razmatrali potrebu provođenja postupka ocjene utjecaja na okoliš. U lipnju 1999. gospođa Wells pismom je zahtijevala od nadležnih tijela da se provede postupak ocjene utjecaja na okoliš. Kako nije dobila odgovor pokrenula je postupak pred upravnim odjelom Visokog suda Engleske i Walesa (High Court of Justice of England and Wales). Tijekom tog postupka, Ministarstvo je odgovorilo na inicijalno pismo gospođe Wells tako što je odbilo modificirati svoju odluku kojom odobrava iskorištavanje rudnika. Stoga je gospođa Wells svojoj tužbi dodala i tužbeni zahtjev kojim traži poništenje takve odluke Ministarstva. Nacionalni sud smatrao je da rješenje spora ovisi o tumačenju direktive o ocjeni utjecaja na okoliš te je stoga zastao s postupkom i uputio Sudu EU nekoliko prethodnih pitanja.

Odluka Suda EU
Sud EU najprije je pojasnio da doista situacija o kakvoj se radi, iako su vlasti samo potvrdile već postojeću dozvole uz dodavanje novih uvjeta, također, prema direktivi, zahtjeva provođenje postupka ocjene utjecaja na okoliš. Ono što je, međutim, bilo sporno jest može li se gđa. Wells uopće pozvati na direktivu, jer u pravu EU direktive nemaju pune pravne učinke bez nacionalnih provedbenih mjera. Naime, po sudskoj praksi na direktivu se pojedinac može pozvati protiv države u tzv. vertikalnoj situaciji u kojoj, temeljem direktive pravo pripada pojedincu, a obveza državi. No, na direktivu se pred sudom ne može pozvati ako se time nameće obveza drugom pojedincu. Britanska je vlada u postupku pred Sudom EU tvrdila upravo potonje. Naime, tvrdila je, da ukoliko se gospođi Wells dozvoli da se pozove na direktivu protiv Ministarstva to ima posljedicu da indirektno opterećuje drugog pojedinca – vlasnika rudnika, jer će oni morati odgoditi početak operacije iskorištavanja rudnika do trenutka dok se ne provede ocjena utjecaja na okoliš. Sud je, međutim, smatrao da se ne može svaka negativna posljedica po prava trećih, koja nastaje zbog nametanja obveze državi, smatrati inverznim izravnim učinkom, koji nije dozvoljen u pravu EU. Stoga se gospođa Wells mogla pozvati na direktivu protiv Ministarstva da bi tražila provedbu postupka ocjene utjecaja na okoliš.
Najvažniji dio ovog predmeta odnosio se, međutim, na pitanje, koja je posljedica činjenice da nije provedena procjena utjecaja na okoliš. Može li gospođa Wells od suda tražiti da naloži ukidanje ili suspenziju dozvole dok se ne obavi procjena utjecaja na okoliš. Sud EU odgovorio je na ovo pitanje u skladu s doktrinom o nacionalnoj procesnoj autonomiji koja je, međutim, ograničena europskim zahtjevom da se osigura djelotvorna sudska zaštita:
„(64) (…) iz ustaljene sudske prakse jasno je da su, u skladu s načelom suradnje u dobroj vjeri propisanim u članku 10 EZ, države članice obvezne ukinuti nezakonite posljedice povrede prava Zajednice (…)
(70) Odgovor na treće pitanje je, stoga, da su temeljem članka 10 EZ nadležne vlasti obvezne, u okviru svojih ovlasti, poduzeti sve opće ili pojedinačne mjere da isprave propust da se provede procjena utjecaja na okoliš kako je predviđeno člankom 2. prvim stavkom Direktive 85/337.
Detaljna procesna pravila primjenjiva u tom kontekstu stvar su domaćeg pravnog poretka države članice, u skladu s načelom procesne autonomije država članica, pod uvjetom da ta pravila nisu manje povoljna od onih koja se primjenjuju u sličnim domaćim situacijama (načelo ekvivalentnosti) te da nisu takva da čine provedbu prava koja dodjeljuje EU nemogućom u praksi ili pretjerano teškom (načelo djelotvornosti).
U tom smislu, na nacionalnom je sudu da odredi je li, u nacionalnom pravu, moguće tražiti da se već dana dozvola povuče ili suspendira kako bi se projekt podvrgnuo procjeni utjecaja na okoliš, u skladu s Direktivom 85/337, ili, alternativno, ako se pojedinac s time slaže, je li moguće da zahtjeva naknadu pretrpljene štete.“

Content type: 
Kategorija: 
Tags: