Sud Europske unije presudio: Europska komisija dužna objaviti informacije o testiranju pesticida

U nedavnom slučaju nizozemske zaklade Greenpeace (Stichting Greenpeace Nederland) i Europske akcijske mreže za pesticide (Pesticide Action Network Europe) protiv Europske komisije (Slučaj T-545/11) Opći sud Europske unije presudio je da je Europska komisija dužna pred nevladine udruge iznijeti informacije o testiranju pesticida u okolišu, čak i kada postoji rizik da će iznošenje ovih informacija nepovoljno utjecati na poslovne interese uključenih tvrtki.

Ova bi odluka Suda mogla imati dalekosežne posljedice na tvrtke te umanjiti njihove mogućnosti da ubuduće onemoguće pristup informacijama o okolišu pozivajući se na poslovnu tajnu.

Europska komisija pokušala uskratiti pristup informacijama zbog štete za poslovne interese

Podnositelji zahtjeva zatražili su pristup dokumentima koji se odnose na odluku Komisije da odobri postavljanje na tržište aktivne tvari, glifosata. Komisija je odbila zahtjev s obrazloženjem da bi objavljivanje traženih dokumenata moglo biti štetno za poslovne interese uključenih tvrtki.

Zahtjev se temelji na Uredbi (EZ) br. 1049/2001. koja se odnosi na javni pristup dokumentima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije te na Uredbi (EZ) br. 1367/2006. o primjeni odredaba Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice.

Članak 4. Uredbe iz 2001. godine predviđa da institucije EU moraju uskratiti pristup dokumentu kada njegovo otkrivanje, između ostalog, ugrožava zaštitu poslovnih interesa fizičke ili pravne osobe, uključujući intelektualno vlasništvo, "osim ako za njegovo otkrivanje ne postoji opravdan javni interes". Članak 6., stavak 1. Uredbe iz 2006. godine utvrđuje pravnu pretpostavku prema kojoj prevladavajući javni interes za objavljivanje postoji "ako se tražene informacije odnose na emisije u okoliš". U skladu s time, institucija koja primi zahtjev za pristup informacijama povezanih s emisijama u okoliš mora tražene informacije pružiti, pa čak i kada bi to moglo biti potkopati zaštitu privatnih poslovnih interesa.

Komisija je smatrala da se tražene informacije nisu odnosile na emisije u okoliš te da nije bilo dokaza za postojanje prevladavajućeg javnog interesa za pružanje traženih informacija. Komisija je ustvrdila da stajalište o emisijama u okoliš treba tumačiti restriktivno. Tvrdila je da se Vodič za provedbu Aarhuške konvencije (2000.) odnosi na definiciju emisija navedenu u direktivi Međuvladinog panela o promjeni klime (96/61/EZ) koja znači izravno ili neizravno ispuštanje tvari iz postrojenja (npr. tvornice).

Međutim, u ovom se slučaju tražene informacije nisu odnosile na oslobađanje tvari iz postrojenja. Točnije, odnosile su se na sastav aktivne tvari, postupka proizvodnje te tvari i sastava gotovog proizvoda, koji bi se prskanjem raspršivao po zraku.

Komisija je zaključila da potreba da se zaštite prava intelektualnog vlasništva uključenih tvrtki nadmašuje javni interes za otkrivanje informacija. Prema mišljenju Komisije, otkrivanje tražene informacije omogućilo bi konkurentskim poduzećima preuzimanje metode proizvodnje, što bi dovelo do znatnog gubitka uključenih tvrtki čiji bi poslovni interesi i prava intelektualnog vlasništva ostali nezaštićeni.

Pojam “emisije u okoliš” ne može se tumačiti restriktivno

Sud je smatrao da bilo koje iznimke otkrivanja informacija treba tumačiti što restriktivnije te da Vodič za provedbu Aarhuške konvencije nije pravno obvezujući (Slučaj C-204/09 Flachglas Torgau, [ 2012 ] ECR 1-0000). Sud je odbacio mišljenje Komisije da pojam emisija u okoliš treba tumačiti restriktivno. Presudio je da je, kako bi pružanje informacija bila zakonito, dovoljno da se tražena informacija na dovoljno izravan način odnosi na emisije u okoliš. Sud je zaključio da u ovom slučaju "identitet i količina svake nečistoće sadržane u takvoj tvari predstavlja informaciju koja se na dovoljno izravan način odnosi na emisije u okoliš."

Content type: 
Kategorija: